Pitanje o prosvjetiteljstvu: Foucault i kritika modernosti

Sažetak

Tekst nastoji izložiti Foucaultovo razumijevanje prosvjetiteljstva i kritiku modernosti. Humanističke znanosti modernoga doba konstituiraju se, prema Foucaultu, kao veza moći i znanja. Svi pojmovi toga odnosa u njegovu djelu zadobivaju deskriptivno značenje i »normiraju« sadašnjost kao dispozitiv rada, života i jezika kroz disciplinu, normalizaciju, biopolitiku. Ono što povezuje povijest (arheologiju znanja), znanje o događanju u aktualnosti (genealogiju moći) sa subjektom (hermeneutika sebstva) jest događaj slobode modernoga svijeta. Slobodu ne određuje ništa izvanjsko. Budući da je bez temelja, čitav projekt modernosti u znaku je ambivalencije. Napredak uma i slobode nije linearan. U procesu povijesnoga razvitka diskurzivne formacije znanja pokazuju se istodobno kroz nove institucije nadzora nad slobodom čovjeka. Naizgled, pesimizam čini ozračje analize i kritike modernosti. Osnovna je teza izlaganja da se između Foucaultove kritike prosvjetiteljstva i one u radovima Frankfurtske škole nalazi rascjep u pojmu uma. Subjekt koji se konstituira »odozgo« (racionalnost uma) i subjekt koji se konstituira »odozdo« (dispozitiv života) završavaju kao sloboda bez moći. Znanje u humanističkim znanostima postaje biopolitička roba na globalnom tržištu informacija, a znanje o granicama egzistencije subjekta u tehničkom svijetu postaje etika brige za sebe. Može li se još uopće na tragu Foucaulta govoriti o »modernom subjektu« ako je prosvjetiteljstvo samo fascinantna povijest sistematskoga ludila modernosti?