Studia lexicographica

Impresum

Uredništvo broja — Mon, 17 Jun 2024 00:00:00 +0000

Za nakladnika:
Filip Hameršak, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb

Glavni urednik:
Damir Boras, Sveučilište u Zagrebu

Zamjenica glavnoga urednika:
Nataša Jermen, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb

Uredništvo
Petra Bago, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Ivana Crljenko, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
Vlatka Dugački, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
Ivana Filipović Petrović, Zavod za lingvistička istraživanja u Zagrebu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Zdenko Jecić, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
Peter Jordan, Österreichische Academie der Wissenchaften, Institute für Stadt- und Regionalforschung, Wien
Niels Elers Koch Udruga lex.dk, Kopenhagen
Veronika Lipp Institut za leksikologiju, Mađarski centar za lingvistička istraživanja, Budimpešta
Přemysl Mácha Etnološki institut Akademije znanosti Republike Češke, Brno
Nives Mikelić Preradović, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Dino Mujadžević Hrvatski institut za povijest, Slavonski Brod
Slaven Ravlić, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Tea Rogić Musa Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
Hrvoje Stančić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Goran Sunajko, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Valters Ščerbinskis Nacionalna enciklopedija, Nacionalna knjižnica Latvije, Riga
Danko Šipka Državno sveučilište Arizone, Tempe
Toma Tasovac Digitalna istraživačka infrastruktura za umjetnost i humanističke znanosti,
Berlin
Domagoj Vidović, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb

Savjet časopisa:
Vlaho Bogišić, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
Davor Kapetanić, Sveučilište Washington u Seattleu
Bruno Kragić, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
Trpimir Macan, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
Antun Vujić, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb

Urednica broja: Tea Rogić Musa

Izvršna urednica: Iva Klobučar Srbić

Urednica online izdanja: Cvijeta Kraus

Prijevod: Boris Blažina

Oblikovanje i prijelom: Ivo Horvat

Dizajn korica: Andrea Holenda

Izrada UDK: Dunja Marija Gabriel

Izlazi dva puta godišnje

Godina izdanja: 2023.

Tisak: Division 4 Vision

ISSN 1846–6745
e-ISSN 2459-5578

Adresa uredništva:
Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Frankopanska 26, 10 000 Zagreb, Hrvatska
Tel: +385 1 48 00 300, Tel./Faks: +385 1 48 00 399
E-mail: studia_lexicographica@lzmk.hr
Web: http://studialexicographica.lzmk.hr

Prilozi objavljeni u časopisu Studia lexicographica referiraju se u:

ERIH PLUS
DOAJ
HRČAK

Odgovor(nost) fluidnosti: marginalije uz esejističku retrospektivu

Pavle Bonča — Mon, 17 Jun 2024 00:00:00 +0000

Metamorfoze Ruskog Carstva 1721. ‒ 1921.: geopolitika, ode i narodi

Josip Jagodar — Mon, 17 Jun 2024 00:00:00 +0000

Strah od pamćenja. Književnost i sjeverni Jadran na ruševinama dvadesetog stoljeća

Martina Kokolari — Mon, 17 Jun 2024 00:00:00 +0000

Valvasor u Istri: 333 godine od tiskanja knjige Slava Vojvodine Kranjske

Mihela Melem Hajdarović — Mon, 17 Jun 2024 00:00:00 +0000

Rakova djeca

Mladen Klemenčić — Mon, 17 Jun 2024 00:00:00 +0000

Hobsbawmov povijesni prikaz socijalnih bandita na hrvatskome jeziku

Ivan Samardžija — Mon, 17 Jun 2024 00:00:00 +0000

O Hrvatima i njihovoj baštini na skupu u Sidneyu – prikaz skupa Heritage and New Horizons: Croatia and Croatians in a Global Context Conference 2024

Josip Mihaljević — Mon, 17 Jun 2024 00:00:00 +0000

Grofica Eleonora, istaknuta donatorica i dobročiniteljica iz plemićke obitelji Patačić

Jasmina Lukec — Mon, 17 Jun 2024 00:00:00 +0000

U radu će se prikazati djelovanje i značaj grofice Eleonore Patačić, posljednje članice obitelji, za svekoliku hrvatsku kulturnu povijest. Kći Katarine Patačić, koja je u hrvatskoj književnoj historiografiji upamćena kao naručiteljica i redaktorica zbirke Pesme horvatske (1781), prvoga svjetovnoga djela u hrvatskoj književnosti sa ženskim imenom kao priređivačem/redaktorom te najvažnija zbirka svjetovne lirike u kajkavskoj književnosti XVIII. stoljeća, potom supruga Bartola Patačića, koji je obavljao visoke političke i državničke poslove te u narodu uživao »sveopći ugled i ljubav«, cijeli je život posvetila humanitarnom radu. Na temelju dostupne literature te arhivskih istraživanja pokazat će se Eleonorin donatorski rad (novčani prilozi za izgradnju sakralnih objekata, podizanje nadgrobnih ploča članovima obitelji, donacija naslijeđene obiteljske knjižnice današnjoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu u dvama navratima), kao i dobrotvorna uloga, koja se ogleda u osnivanju najstarijega hrvatskoga dobrotvornoga društva u Varaždinu 1828., potom u zahtjevima iz oporuke kojima je grofica propisala da se postojeća novčana sredstva dodijele svima potrebitima na brojnim obiteljskim posjedima. Nakon smrti supruga Bartola 1817., grofica je realizirala i njegovu zamisao o osnivanju zaklade za pomoć kmetovima, ostavivši im posjede Vidovec, Guščerovec, Kalnik i Martijanec. Kao cijenjenoj dobrotvorki i ljubiteljici narodnoga jezika, djela su joj posvetili Josip Vračan (1823), Filip Smolec (1823) i Dragutin Rakovac (1831. i 1832), pa se u radu u transkribiranu obliku donose pojedini odlomci iz njihovih djela, kao i nekoliko anonimnih prigodnica upućenih Eleonori i članovima njezine obitelji, a sastavljenih u povodu imendana/rođendana.

Uvodna riječ

Tea Rogić Musa — Mon, 17 Jun 2024 00:00:00 +0000

In memoriam: Darko Bidjin

Antonijela Bogutovac — Mon, 17 Jun 2024 00:00:00 +0000

In memoriam: Ivan Markešić

Svjetlana Lončarić — Mon, 17 Jun 2024 00:00:00 +0000

Odjeci biografije Kapuściński non-fiction Artura Domosławskoga. Biografija kao čin demitizacije i doprinos raspravi o graničnosti žanra reportaže

Sandra Banas — Mon, 17 Jun 2024 00:00:00 +0000

Poljski novinar i autor reportaža Artur Domosławski pokrenuo je 2010. godine, objavom biografije o svojem mentoru i prijatelju Ryszardu Kapuścińskom, buran višemjesečni spor u poljskim nacionalnim medijima. U ovome su radu predstavljeni odabrani fragmenti obiju strana navedenoga spora kao argument tezi da je odjek rasprave oko biografije Kapuściński non-fiction u poljskom javnom diskursu polučio potrebu za promišljanjem o dvjema važnim i međusobno povezanim problematikama. Prvo, navedeni su se prijepori pokušali interpretirati kao svojevrstan kulturološki fenomen u čijem je središtu demitiziranje Kapuścińskoga kao priznate nacionalne veličine i neprikosnovena reporterskoga autoriteta. Kritika i tendenciozni napad na navodno kontroverzni Domosławskijev tekst sagledali su se u kontekstu nacionalne potrebe za mitizacijom i heroiziranjem figure Ryszarda Kapuścińskoga, tj. za održavanjem takozvane pozlate na spomeniku neupitno velika i važna autora. Slijedom toga, rad je pokušao pokazati kako revizionistički aspekt Domosławskijeve knjige počiva i na otvaranju refleksije o pravilima kojima se vode suvremeni poljski biografi, tj. o tendenciji nekritičkoga i pristranoga sagledavanja određenih javnih figura. Dok neki smatraju da je Domosławski na neki način revolucionizirao poljsku biografistiku i proširio ovlasti samoga biografa, drugi pak drže da je zlouporabio svoju ulogu te u lošoj namjeri prema svojem mentoru prekršio pravila biografskoga pisanja. Drugo, pokušalo se pokazati kako je Domosławski analizom Kapuścińskijeve specifične poetike u svojoj biografiji rasplamsao već postojeću polemiku o podvojenosti poljske književne reportaže između fikcionalnoga i faktografskoga diskursa. Činjenica da je rasprava Kapuściński non-fiction iznjedrila dva suprotstavljena tabora može se ujedno shvatiti i kao postojanje dviju odvojenih škola mišljenja kad je riječ o »zanatu« pisanja reportaže, vrste koja je, zahvaljujući Kapuścińskom, oslobođena stricte novinarske i publicističke domene i premještena u oblast lijepe književnosti.

Presuda prijekomu sucu – sudbina ustaškoga dužnosnika Oktavijana Svježića

Mario Stipančević — Mon, 17 Jun 2024 00:00:00 +0000

Iako se radilo o relativno visokome dužnosniku pravosudnoga i sigurnosnog sustava Nezavisne Države Hrvatske (NDH), sudbina Oktavijana Svježića dosada nije bila cjelovitije zabilježena. Javnosti su bili poznati isključivo oskudni i nepotpuni podatci o njegovu profesionalnome djelovanju, dok se o privatnome životu, uključujući pritom čak i informacije o rođenju i smrti, nije znalo mnogo. U potonje se posebice mogu uključiti i činjenice o njegovu podrijetlu, zbog kojega je – među ostalim – i zaslužio opširniju raspravu.

Svježić je još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije postao pouzdanim članom proustaških organizacija, održavajući bliske kontakte s istaknutim članovima pokreta, što ga je kao mlada i perspektivna pravnika poguralo u državnu službu odmah po uspostavi endehazijskoga režima. Prvo kao tajnika prvoga povjerenika NDH za Bosnu i Hercegovinu, zatim, u ljeto 1941., kao člana Pokretnoga prijekog suda u Sarajevu te, početkom 1942., namještanja u Ustaškoj nadzornoj službi (UNS). U potonjoj se sastavnici sigurnosnoga aparata istaknuo posredovanjem u nabavci oružja i streljiva za domobranske i ustaške postrojbe prilikom prodora na Drinu u zimu 1941/42., a zatim i u zloglasnoj akciji u Srijemu u ljeto 1942., da bi se nakon istupanja iz službe, djelomičnoga odsluživanja vojnoga roka i rada u očevu privatnome poduzeću u kolovozu 1944. ponovno vratio u državnu službu kao sudac ili predsjednik (prijekih) vojnih sudova u Sarajevu, djelujući na tim pozicijama sve do raspada NDH.

Po povlačenju domobranskih i ustaških postrojbi, prvo iz Sarajeva, a nedugo nakon toga i iz Zagreba, razoružan je na jugoslavensko-austrijskoj granici, da bi se zatim potajice odlučio vratiti u rodni grad, u kojemu je ostavio suprugu i roditelje. Uhićenju u svibnju 1947. prethodilo je dvogodišnje skrivanje pred komunističkim vlastima. koje su ga u međuvremenu u odsutnosti osudile na dvadesetogodišnje robijanje zbog počinjenih ratnih zločina. U zatvorima je proveo sljedeće četiri godine, pišući izvještaje o sudjelovanju u ratnim zbivanjima kao i o osobama s kojima je surađivao. Napokon, u postupku pred zagrebačkim Okružnim sudom koncem 1950. osuđen je na smrtnu kaznu te je strijeljan na zagrebačkome Mirogoju u ožujku 1951.

Biografizam u književnopovijesnoj i leksikografskoj metodi Branka Vodnika

Tea Rogić Musa — Mon, 17 Jun 2024 00:00:00 +0000

U radu nastojimo osvijetliti biografsku sastavnicu u opusu Branka Vodnika, s naglaskom na metabiografska i metodološka očitovanja u njegovim književnopovijesnim i kritičkim člancima te u natuknicama u Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj. Kako bi uvid u Vodnikov leksikografski rad bio potpuniji, konzultirana je i opisana i leksikografska građa u Vodnikovoj rukopisnoj ostavštini. Cilj je rada trojak: osvjetljenje manje poznatih Vodnikovih zapažanja o metodi književnopovijesnoga posla, povezivanje njegovih teza u studijama s interpretacijama koje je donio u natuknicama i opis prijepora u književnopovijesnoj struci koji su se izravno očitovali u Vodnikovu radu i na njegovu profesionalnom putu. Kao istaknut književni povjesničar hrvatske moderne, prepoznat kao metodološki inovator i reformator, recepcijski je bio i precjenjivan kao prvi znanstveni književni povjesničar u nas, ali i stručno osporavan s neknjiževnih pozicija, kao pristran književni stručnjak, čije se ocjene temelje na zagovoru jugoslavenskoga kulturnoga jedinstva. Nastojali smo prenijeti bitne teze koje je sam Vodnik oblikovao kao nosiv dio svoje metode, dio njih i naoko usputno u radovima prigodnoga i polemičkoga značaja, s ciljem nepristrana i vremenski distancirana pogleda na metodološki proturječan, ali izvoran književnopovijesni opus koji je u čitanja hrvatskih pisaca i razumijevanje njihovih duhovnih biografija unio nov, sintetski i genološko-kulturološki pristup, koji je, nedovoljno priznat za Vodnikova života i razumijevan kao znak njegove kritičke ekscentričnosti i metodološke kolebljivosti, puni zamah dobio u radovima suvremenih književnih povjesničara novije književnosti, koji u književnopovijesne sinteze uvrštavaju kulturološke uvide. Vodnik je stoga među pretečama i moderne enciklopedijske književne biografije i kulturološkoga zaokreta u hrvatskoj književnoj povijesti.

Poljsko-hrvatski odnosi u kontekstu djelovanja Krakovskog slavističkog društva početkom XX. stoljeća

Tomasz Jacek Lis — Mon, 17 Jun 2024 00:00:00 +0000

U članku se istražuje djelovanje krakovskih slavista na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, s fokusom na njihov odnos prema Hrvatima, posebice njihovoj kulturi, povijesti i međusobnim odnosima. Cilj je članka prikazati kako su entuzijasti slavizma iz Galicije doživljavali ulogu Poljaka u širem panslavenskom pokretu. To je ključna tema jer su južnoslavenske historiografije često propagirale tvrdnju da su Poljaci bili protivnici slavenske suradnje. Osobe kao što su Marian Zdziechowski, Tadeusz Stanisław Grabowski i Jan Magiera proturječe ovoj tvrdnji. Suprotstavljanje panslavizmu ili neoslavizmu nije impliciralo da Poljaci odbacuju slavensku suradnju, već ulogu Rusije. Po njihovu mišljenju, Rusija nije djelovala u interesu Slavena, nego protiv njih, slijedeći velikoruske ciljeve carskog režima. Stoga su predlagali alternativna rješenja, ističući središnju ulogu poljske kulture i zalažući se za ravnopravnu suradnju među slavenskim narodima. Zahvaljujući svom poznavanju slavenskih jezika i kultura, krakovski slavisti održavali su brojne kontakte s pojedincima iz raznih slavenskih zemalja, pa tako i s Hrvatima. Nakon Prvog svjetskog rata, neki Poljaci i Južni Slaveni nastavili su tako razmišljati, vjerujući da bi Poljska trebala postati kulturno središte slavenske baštine. Dio članka posvećen je prikazivanju stava ključnih predstavnika krakovske slavenofilske zajednice prema Hrvatima, a potkrijepljen je detaljnom analizom tekstova o Hrvatima objavljenih u mjesečniku Świat Słowiański. Ta je tiskovina služila kao glasilo ove zajednice, a sadržavala je priloge stranih autora. Časopis je imao za cilj promovirati poljski koncept slavenskoga jedinstva i upoznati galicijsku javnost s pitanjima Slavena unutar i izvan Austro-Ugarske Monarhije.

Publicist Mihael Kunić i njegov prinos razvoju hrvatske biografistike

Iva Mandušić — Mon, 17 Jun 2024 00:00:00 +0000

Publicist Mihael Kunić slabo je poznat hrvatskoj kulturnoj javnosti. Podrijetlom Slovak, zanimanjem umirovljeni pedagog i školski nadzornik u zemljama Habsburške Monarhije, u Hrvatskoj je boravio u posljednjem dijelu svoga života te je, aktivno sudjelujući u društvenom životu Zagreba, Karlovca, Varaždina, ali i u ladanjskom životu hrvatskoga plemstva, osobito u Slavoniji, zabilježio brojne zanimljivosti, danas vrijedne za poznavanje građanske kulture u prvim desetljećima XIX. st. Iz razdoblja njegova života prije dolaska u hrvatske zemlje potječu brojni njegovi radovi na njemačkom jeziku s područja pedagogije, lingvistike, povijesti i hortikulture, a slijedeći i razrađujući vlastitu biografsku metodu, Kunić je i u europskim razmjerima ostvario velik leksikografski pothvat, objavivši višesveščani biografski leksikon znamenitih ljudi Habsburške Monarhije Biographien merkwürdiger Männer der Österreichischen Monarchie (1805–12). U domaćoj literaturi uglavnom su poznate njegove povijesno-topografske studije i radovi o građanskim, plemićkim i javnim perivojima i parkovnoj arhitekturi, kojima je znatno pridonio poznavanju povijesti vrtne umjetnosti i kulturnih prilika u Hrvatskoj na početku XIX. st., a osim njih, u skladu s prosvjetiteljskim nastojanjima da se opišu životi osoba koje djeluju za opće dobro, objavio je i niz biografskih priloga o istaknutim osobama pretpreporodne Hrvatske i brojne prigodne pjesme kojima je obilježio razna javna i privatna događanja. U radu se, uz povijesni pregled razvoja hrvatske biografistike, razmatraju kriteriji odabira obrađenih osoba u Kunićevu opusu, motivi i okolnosti njegova djelovanja te njegov prinos razvoju ove discipline, s naglaskom na biografiju Josipa Sermagea, u kojoj opisuje svoje metodološke postupke, i krug osoba povezanih sa zagrebačkim Kaptolom kao dijela građanskoga sloja u nastajanju.

Nikša Bareza à la HBL: prilog biografiji iza enciklopedičkih kulisa

Karlo Radečić — Mon, 17 Jun 2024 00:00:00 +0000

U ovom se radu, na temelju istraživanja literature (većim dijelom periodike), arhivske građe i drugih izvora, kontakata s nekoliko inozemnih kulturnih ustanova te poznavanja pojedinih njegovih opernih i simfonijskih interpretacija, donosi izvorna biobibliografija Nikše Bareze (1936–2022), jednoga od najvećih hrvatskih dirigenata, u formi koja slijedi temeljna obilježja članka u Hrvatskome biografskom leksikonu (HBL) Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža (strukturiranost izlaganja, specifično ustrojen popis literature), ali s različitim odstupanjima od prirode leksikonskoga teksta, poput iscrpnosti i, najupadljivije, opremljenosti kritičkim aparatom. U takvoj se biobibliografiji à la HBL, jedinoj uz onu povjesničara i leksikografa Trpimira Macana što ju je 2005. napisao Nikša Lučić, združuju enciklopedijska leksikografija i glazbena historiografija. Popraćenost biobibliografije pisane u specifičnoj enciklopedičkoj formi standardnim znanstvenim kritičkim aparatom dijelom ujedno demonstrira i »skriveni rad« utkan u izradu mnogih članaka napisanih za Hrvatski biografski leksikon, tj., implicitno, metode, načela i izazove kritičkoga pisanja biografije u okviru enciklopedike uopće. U sklopu prve opširnije Barezine biobibliografije detaljno se opisuju njegova inozemna i domaća dirigentska karijera, pri čemu su popisane sve operne predstave koje je dirigirao u hrvatskim kazalištima i na domaćim festivalima, i njihova recepcija (što uključuje i izvatke iz kritika koncerata i opernih predstava te tekstova koji se njime podrobnije bave), a donosi se i detaljna originalna kritička ocjena njegova dirigentskoga habitusa te se utvrđuje njegovo mjesto među hrvatskim glazbenim reproduktivnim umjetnicima, kao i njegovo značenje za glazbeni život Hrvatske druge polovine XX. te početka XXI. stoljeća. U sklopu rada priložen je i Barezin operni repertoar.