Studia lexicographica

Što se događa javnom zdravstvu u Hrvatskoj?

Dragoljub Kocić — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

Vuk Vrhovac, pionir endokrinologije i dijabetologije u Hrvatskoj

Ivica Balen, Velimir Božikov, Dario Rahelić, Marica Jandrić-Balen — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

Rad donosi iscrpan biografski i profesionalni prikaz života i djelovanja Vuka Vrhovca (1903–1952), utemeljitelja hrvatske endokrinologije i dijabetologije te jednog od najistaknutijih liječnika prve polovice XX. st. Vrhovac je završio studij medicine u Zagrebu (1927), gdje je vrlo rano pokazao interes za socijalnu medicinu pod utjecajem Andrije Štampara. Uz potporu Rockefellerove zaklade, stručno se usavršavao u SAD-u, Kanadi i Europi. Boravak u Torontu kod nobelovca Fredericka Bantinga, suotkrivača inzulina, bio je ključan za najveće Vrhovčevo dostignuće – pokretanje domaće proizvodnje inzulina u Zagrebu (1935). Time je tadašnja Jugoslavija postala jedna od rijetkih država u svijetu s vlastitom proizvodnjom inzulina. Vrhovac je utemeljio i prvo Savjetovalište za dijabetes u ovom dijelu Europe (1940.), čime je implementirao Štamparove principe preventivne medicine i postavio temelje organizirane skrbi za oboljele. Izabran je za izvanrednoga profesora i dopisnoga člana JAZU-a (1950). Cijeli je radni vijek posvetio zdravstvenom prosvjećivanju, posebno trezvenjačkom pokretu i borbi protiv alkoholizma. Bio je i urednik lista Novi život, autor brojnih stručnih i popularno-medicinskih članaka te triju knjiga. Njegov sin, profesor emeritus Božidar Vrhovac, a poslije i unuk, nastavili su obiteljsku medicinsku tradiciju, dugu više od sedam desetljeća. Iako je preminuo naglo, u 49. godini života, Vuk Vrhovac ostavio je dubok trag u hrvatskoj medicini kao vizionar preventivne medicine i jedan od najzaslužnijih za unaprjeđenje liječenja šećerne bolesti i kvalitete života kroničnih bolesnika u Hrvatskoj. Od 1970. njegovo ime nosi vodeća nacionalna ustanova za dijabetes.

Vuk Vrhovac i njegova uloga u razvoju hrvatske dijabetologije

Marica Jandrić-Balen, Ivica Balen, Velimir Božikov, Dario Rahelić — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

Rad analizira stručne i znanstvene članke Vuka Vrhovca objavljene u Liječničkom vjesniku između 1935. i 1946. godine, s ciljem vrednovanja njegova doprinosa razvoju dijabetologije i endokrinologije u Hrvatskoj. Analizom sadržaja tih radova rekonstruira se razina tadašnjega medicinskog znanja o šećernoj bolesti te se razmatra Vrhovčeva uloga u prijenosu i primjeni suvremenih terapijskih i organizacijskih modela u domaćem zdravstvenom sustavu. U članku iz 1935. Vrhovac raspravlja aktualne kliničko-fiziološke probleme šećerne bolesti, razlikujući juvenilni i adultni oblik bolesti, naglašavajući kompleksnost metaboličkoga poremećaja, koji zahvaća ne samo metabolizam ugljikohidrata nego i lipida. Posebno se osvrće na povezanost povišenih masnoća u serumu s razvojem vaskularnih komplikacija, u vrijeme kada patofiziologija ateroskleroze još nije bila razjašnjena. Time pokazuje razumijevanje širega kardiovaskularnoga konteksta bolesti. U radu o nedijabetičkim meliturijama (1936) analizira diferencijalno-dijagnostičke uzroke glukozurije, 1937. objavljuje niz članaka o bolesnicima s istodobnom pojavom dijabetesa i tuberkuloze, naglašavajući potrebu suradnje internista i ftiziologa te prilagodbu prehrane i terapije. U radu iz 1942. razmatra odnos esencijalne hipertenzije i dijabetesa, reflektirajući tadašnje hipoteze o endokrinim mehanizmima bolesti. Posljednji rad iz 1946. posvećen je inzulinima produženoga djelovanja i njihovoj kliničkoj primjeni, uz detaljan prikaz iskustava s protamin cink inzulinom Zagreb. Vrhovčevi radovi svjedoče o sustavnom praćenju svjetskih dostignuća i njihovoj brzoj implementaciji u domaću medicinsku praksu. Njegova uloga u organiziranju proizvodnje inzulina, razvoju terapijskih protokola i oblikovanju stručne misli opravdava njegovo mjesto među utemeljiteljima hrvatske dijabetologije i endokrinologije. Unatoč relativno kratku profesionalnom vijeku, postavio je temeljne organizacijske i stručne okvire, na kojima se poslije razvijala ova disciplina u Hrvatskoj.

Operativne prakse u privatnom arhivu Branka Cvjetanovića, suradnika Andrije Štampara

Matej Knežević — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

Rad se temelji na dosad neobrađenoj arhivskoj građi vezanoj uz djelovanje Branka Cvjetanovića, jednog od bitnih aktera hrvatske i svjetske epidemiologije druge polovice XX. stoljeća. Umjesto klasične biografske ili historiografske rekonstrukcije, istraživanje promatra arhiv kao autonomni izvor znanja, odnosno kao materijalni, vizualni i administrativni trag stručnoga djelovanja, institucionalnih odnosa i svakodnevnih praksi javnoga zdravstva. Polazeći od arhiva kao aktivnoga epistemološkog prostora, a ne pasivnoga spremišta činjenica, rad analizira fotografije, dokumente, radne zapise i kontekstualne artefakte nastale u okviru epidemiološkoga rada na terenu i unutar zdravstvenih institucija. Poseban naglasak stavlja se na »radni život« znanosti: terenski rad, organizaciju i provedbu javnozdravstvenih kampanja, vizualnu dokumentaciju bolesti, populacije i infrastrukture, kao i administrativne procedure koje su oblikovale proizvodnju i primjenu epidemiološkoga znanja. Arhiv se pritom sagledava kao dinamičan sustav u kojem se znanstvena praksa odvija kroz operativne, logističke i komunikacijske procese koji nadilaze okvire formalnih publikacija. Analiza pokazuje kako se stručni autoritet i znanstvena legitimnost ne konstituiraju isključivo kroz znanstvene radove, nego i kroz svakodnevne prakse, birokratske obrasce i vizualne strategije bilježenja i kontrole zdravstvenih rizika. U širem smislu, rad razmatra arhiv kao medij koji omogućuje uvid u odnose između znanosti, države i društva, osobito u kontekstu socijalističkoga i postsocijalističkoga javnozdravstvenog sustava. Time se arhiv Branka Cvjetanovića sagledava ne samo kao dokumentacija jednog profesionalnog života nego i kao vrijedan izvor za proučavanje institucionalne kulture javnoga zdravstva i načina na koji se znanstveno znanje operacionalizira u društvenoj praksi.

Dobrodošao izbor iz književnoga stvaralaštva Julija Benešića u opsežnom, zasebnom svesku

Mislav Graonić — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

In memoriam: Zvonimir Jakobović (2. studenoga 1937 – 17. siječnja 2026)

Zdenko Jecić — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

Lovorka Čoralić (Zadar, 8. veljače 1968 – Zagreb, 14. ožujka 2026)

Mladen Klemenčić — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

European Encyclopedia Conference 2025, Rome, Italy, 13−15 October

Nataša Jermen — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

Od prvog koraka do štapa

Vlatka Dugački — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

Uvodna riječ

Vlatka Dugački — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

Impresum

Uredništvo broja — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

Za nakladnika:
Filip Hameršak, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb

Glavni urednik:
Damir Boras, Sveučilište u Zagrebu

Zamjenica glavnoga urednika:
Nataša Jermen, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb

Uredništvo
Petra Bago, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Ivana Crljenko, Odjel za nastavničke studije u Gospiću, Sveučilište u Zadru
Vlatka Dugački, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
Ivana Filipović Petrović, Zavod za lingvistička istraživanja u Zagrebu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Zdenko Jecić, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
Peter Jordan, Institut za istraživanje gradova i regija, Austrijska akademija znanosti, Beč, Austrija // Fakultet humanističkih znanosti Sveučilišta Slobodne države, Bloemfontein, Južnoafrička Republika
Niels Elers Koch, Udruga lex.dk, Kopenhagen
Veronika Lipp, ELTE centar za lingvistička istraživanja, Budimpešta
Přemysl Mácha, Etnološki institut Akademije znanosti Republike Češke, Brno
Nives Mikelić Preradović, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Dino Mujadžević, Hrvatski institut za povijest, Slavonski Brod
Slaven Ravlić, Libertas međunarodno sveučilište, Zagreb
Tea Rogić Musa, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
Hrvoje Stančić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Goran Sunajko, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Valters Ščerbinskis, Nacionalna enciklopedija, Nacionalna knjižnica Latvije, Riga
Ana Šeparović, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
Danko Šipka, Državno sveučilište Arizone, Tempe
Toma Tasovac, Digitalna istraživačka infrastruktura za umjetnost i humanističke znanosti,
Berlin // Centar za digitalne humanističke znanosti, Beograd
Domagoj Vidović, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb

Savjet časopisa:
Vlaho Bogišić, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
Bruno Kragić, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
Trpimir Macan, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
Antun Vujić, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb

Urednica broja: Vlatka Dugački

Izvršna urednica: Iva Klobučar Srbić

Urednica online izdanja: Cvijeta Kraus

Prijevod: Boris Blažina

Oblikovanje i prijelom: Ivo Horvat

Dizajn korica: Andrea Holenda

Izrada UDK: Dunja Marija Gabriel

Izlazi dva puta godišnje

Godina izdanja: 2026.

Tisak: Division 4 Vision

ISSN 1846–6745
e-ISSN 2459-5578

Adresa uredništva:
Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Frankopanska 26, 10 000 Zagreb, Hrvatska
Tel: +385 1 48 00 300, Tel./Faks: +385 1 48 00 399
E-mail: studia_lexicographica@lzmk.hr
Web: http://studialexicographica.lzmk.hr

Prilozi objavljeni u časopisu Studia lexicographica referiraju se u:

ERIH PLUS
DOAJ
HRČAK

Zbirka narodne medicine: naslijeđe Štamparova doba

Silvija Brkić Midžić, Stella Fatović-Ferenčić — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

Sustavnije proučavanje narodne medicine u liječničkim krugovima odvijalo se isprva u redovima liječnika koji su razvijali interes spram povijesti medicine. Pionirska nastojanja u tom smislu pripisuju se Luji Thalleru, pioniru povijesti medicine kao akademske i istraživačke discipline. Bio je predsjednik Sekcije za povijest medicine Zbora liječnika Hrvatske, utemeljene na njegov poticaj 1936., u kojoj se okupljali njegovi istomišljenici i sljedbenici. Aktivnosti u sklopu povijesnomedicinske sekcije bile su poticaj i drugim liječnicima u istraživanjima hrvatske medicinske baštine, uključujući i narodnu medicinu, o čemu svjedoče i članci objavljivani u Liječničkom vjesniku. Za mandata Vladimira Ćepulića kao predsjednika Zbora, 1937. izgrađen je Hrvatski liječnički dom u Šubićevoj 9, u koji se uselio i Zbor. Dvije sobe Doma bile su predodređene za postav prvoga Muzeja za povijest zdravstva, otvorenoga za javnost 1944. godine. Muzejsku koncepciju oblikovali su Štamparovi suvremenici i istomišljenici, liječnici Vladimir Ćepulić i Stanko Sielski. Stalni postav Muzeja sadržavao je i zapaženu zbirku narodne medicine, prikupljačka logistika kojega će biti obrađena ovim radom te će se povezati s kontekstom Štamparove ideologije, najvažniju odrednicu koje je činilo zdravstveno prosvjećivanje i borba protiv zaostalosti i neznanja.

Povijesni i ideološki kontekst te daljnja sudbina i potencijal ove zbirke bit će prikazani na primjerima aktivnosti Odsjeka za povijest medicinskih znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti pod vodstvom Mirka Dražena Grmeka te recentnih projekata realiziranih po osnutku Hrvatskog muzeja medicine i farmacije, među kojima se ističu izložba Muzejski vremeplov: zbirka narodne medicine kao okosnica izložbenog postava prvoga hrvatskog muzeja medicine i katalog zbirke narodne medicine objavljen u knjizi Narodna medicina – izvori i istraživanja.

Suradnja Andrije Štampara i Mirka Dražena Grmeka na uspostavljanju povijesti znanosti u Hrvatskoj

Stella Fatović-Ferenčić, Vjekoslav Jerolimov — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

U radu je prikazana uloga Andrije Štampara (1888–1958) i Mirka Dražena Grmeka (1924–2000) u institucionalizaciji i profesionalizaciji povijesti medicine/znanosti u Hrvatskoj. Na temelju Ljetopisa Jugoslavenske (danas Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti za razdoblje od 1950. do 1958., skripta (1953, 1957) i priručnika kolegija Uvod u medicinu (1961, 1971, 1996) te sekundarne literature, istražili smo karakter njihova odnosa. Utvrdili smo da je Štampar, uz svoju nastavničku auru, odigrao važnu ulogu i u Grmekovu zapošljavanju osnutkom Akademijina Odjela za historiju medicine 1952., ustanove koja je predstavljala polazište u institucionalizaciji povijesti medicine na našim prostorima. Oblikovanje Grmekova nastavničkoga statusa na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1954. odvija se uključivanjem upravo u Štamparov kolegij Uvod u medicinu, nakon habilitiranja za privatnoga docenta povijesti medicine iste godine. Štamparov mentorski odnos spram Grmeka razvidan je u prenošenju i poticanju nastavničkih i organizacijskih sposobnosti koje Grmek razvija u novome smjeru, oblikujući povijest znanosti, posve novu struku na našim prostorima. Ta znanstvena djelatnost intenzivno se razvija u okviru Instituta za povijest prirodnih, matematičkih i medicinskih nauka, koji Grmek osniva 1960., pa sve do danas unutar Zavoda za povijest i filozofiju znanosti HAZU, sljednika ranije spomenutoga Instituta. Štampar i Grmek gradili su originalne svjetove humanizma u medicini i širem društvenom kao i međunarodnom kontekstu, pri čemu su imali bliske humanističke i holističke poglede na medicinu, povijest i društvo.

Popularne publikacije zdravstveno-prosvjetnog sadržaja u izdanju Škole narodnog zdravlja od 1927. do 1941. godine

Martina Čuljak — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

Rad donosi pregled popularnih zdravstveno-prosvjetnih publikacija koje je Škola narodnog zdravlja objavljivala od 1927. do 1941. godine. Cilj je rada analizirati knjige i brošure namijenjene široj publici te prikazati njihova bibliografska obilježja, tematsku strukturu i načine prenošenja zdravstveno-prosvjetnih poruka čitateljima. Istraživanje se temelji na analizi publikacija pohranjenih u fondu Knjižnice »Andrija Štampar«, relevantnoj literaturi i kontekstualizaciji razvoja zdravstvenoga prosvjećivanja u Hrvatskoj. U radu se prikazuje razvoj zdravstveno-prosvjetnoga djelovanja od ranijih pojedinačnih inicijativa do sustavno organiziranoga modela koji se razvija u okviru Škole narodnog zdravlja. Analiziraju se publikacije posvećene higijeni, tuberkulozi, spolnim bolestima, malariji i drugim javnozdravstvenim temama, uz poseban naglasak na prilagodbu sadržaja širokom i često slabije obrazovanom čitateljstvu, dok je izdavanjem triju kuharica poseban naglasak stavljen na zdravu prehranu. U nastojanju da potaknu usvajanje poželjnih zdravstvenih i higijenskih navika, autori su primjenjivali različite pristupe – od jednostavnoga izlaganja suvremenih znanstvenih spoznaja uz strpljivo i argumentirano uvjeravanje – sve do strožega pristupa i načina obraćanja čitateljima. Većina publikacija objavljena je u razdoblju 1930–39., autori ili urednici većine izdanja bili su liječnici te su gotovo sve analizirane publikacije, s izuzetkom njih triju, bile ilustrirane, što je njihove preporuke činilo pristupačnijima. Nastoji se prikazati da su publikacije Škole narodnog zdravlja predstavljale svjedočanstvo sustavnoga i promišljenoga pristupa zdravstvenom prosvjećivanju, kao i to da su predstavljale značajan instrument modernizacije zdravstvene kulture te dragocjen segment preventivne medicine i javnozdravstvene propagande u međuratnoj Hrvatskoj.

Deset principa Andrije Štampara: nekad i sada

Dražen Oršulić — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

Andrija Štampar nije bio samo liječnik već i ideolog narodnoga zdravlja čiji je utjecaj nadrastao granice tadašnje države. Kao predsjednik prve Svjetske zdravstvene skupštine i ključna figura u osnivanju Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) te pionir razvoja javnoga zdravstva u svijetu, Štampar je promovirao zdravlje kao temeljno ljudsko pravo i društvenu odgovornost. Njegova doktrina temeljila se na vjeri da se zdravlje zajednice može unaprijediti isključivo socijalno-medicinskim mjerama i prosvjećivanjem naroda. Polazišna točka rada usporedba je povijesnoga konteksta prve polovice XX. st., obilježenoga agrarnom krizom, zaraznim bolestima i niskom razinom zdravstvene prosvjećenosti, sa suvremenim izazovima globalnoga, primarno hrvatskoga zdravstvenog sustava u XXI. st. Štamparova vizija zdravlja kao stanja potpunoga fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustva bolesti, postavila je temelje javnozdravstvene doktrine koja je i danas deklarativno prisutna u nacionalnim strategijama, no njezina praktična primjena suočava se s procesima komercijalizacije, depersonalizacije i tehnokracije u medicini. Ovaj rad analizira njegovih deset postavki, uspoređujući povijesni kontekst međuratnoga razdoblja s izazovima suvremenoga zdravstvenog sustava u XXI. st. Iako su Štamparovi principi nastali u specifičnim povijesnim okolnostima, njihova je univerzalnost neupitna te su trajno relevantni kao korektivni mehanizam suvremenom sustavu. Integracija Štamparove doktrine u moderne strateške okvire jedini je način za postizanje održivoga, pravednoga i učinkovitoga zdravstva te zahtijeva humanizaciju medicine i snažnu državu koja javno zdravstvo štiti od komercijalizacije. Država mora preuzeti aktivnu ulogu u zaštiti javnoga zdravstva od komercijalizacije, čime se štite najranjiviji članovi društva, a što ujedno predstavlja i temeljni razlog postojanja moderne socijalne države.

Ljuba i Milan Neumann: stručna i znanstvena karijera dvoje liječnika iz zagrebačke židovske obitelji

Marko Kolić, Ivica Vučak — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

Rad donosi nove spoznaje o zagrebačkoj obitelji Neumann, iz koje je u prvoj polovici XX. stoljeća poteklo dvoje liječnika, Ljuba i Milan Neumann, koji su u središtu analize ovog priloga. Ljuba i Milan Neumann pripadali su prvim generacijama studenata zagrebačkoga Medicinskog fakulteta. Glavni je cilj rada prikazati život i rad Ljube i Milana Neumann, manje poznatih stručnoj i široj javnosti. Njihov život i rad analizirani su kroz tri ključne cjeline u kojima se razmatra njihova obitelj, razdoblje studija te profesionalni razvoj i aktivnosti nakon studija. Posebna pažnja posvećena je njihovim stručnim i znanstvenim radovima, koji prikazuju istraživačke probleme s kojima su se suočavali i primjerima iz vlastite prakse. Ljuba Neumann je nakon završetka studija karijeru započela na Medicinskoj klinici, danas Internoj klinici Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Poslije je radila na Internom odjelu Zakladne bolnice te surađivala s Tomom Dodojom u Laboratoriju za medicinske pretrage i mikrokemijske analize u Zagrebu. Godine 1937. postala je primarija te je imenovana predstojnicom Središnjega laboratorija Zakladne bolnice na Svetome Duhu. Godine 1941. unaprijeđena je u voditeljicu Internoga odjela Zakladne bolnice. Milan Neumann karijeru je po završetku studija medicine započeo na Internom odjelu Zakladne bolnice, no ubrzo se prebacio na Rendgenološki odjel iste bolnice, gdje je specijalizirao rendgenologiju. Godine 1930. postavljen je za šefa Rendgenološkoga kabineta, poslije odjela Merkurova sanatorija u Zagrebu. Ljuba i Milan Neumann su, uz rad u bolnici, objavili više stručnih i znanstvenih radova u onodobnoj periodici, što samostalno, što u koautorstvu s drugima. Osim primarne, sekundarne i tercijarne literature, korišteni su i različiti arhivski izvori te mrežni izvori, uključujući kolaborativne društvene mreže.

Primalje i primaljstvo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

Ivana Marinović Knezac — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

Rad analizira organizaciju primaljske službe i položaj primalja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine. Na temelju arhivskoga gradiva Hrvatskoga državnog arhiva, zakonskih propisa, službenih publikacija i relevantne literature istražuju se zakonodavni okviri primaljske službe, obrazovanje primalja, njihovo zapošljavanje te svakodnevni izazovi rada u ratnim okolnostima. Posebna se pozornost posvećuje kontinuitetu pravnih propisa naslijeđenih iz Kraljevine Jugoslavije te prilagodbama koje su provedene u skladu s politikama ustaškoga režima na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske. Primalje su imale svoje staleško udruženje te je Udruženje babica Banovine Hrvatske preimenovano u Društvo primalja Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu. Društvo je bilo pod nadzorom Ministarstva zdravstva i podnosilo mi je svoje izvještaje o radu. Radom se upućuje na onodobna percipiranja primaljstva kao isključivo ženskoga zanimanja unutar zdravstvenoga sustava, koje je, neovisno o tome, imalo vitalan značaj u kontekstu ustaških načela. Naime, dobro organizirana primaljska služba trebala je prevenirati visoku smrtnost dojenčadi i babinjača te predstavljati svojevrsno ishodište za realizaciju buduće mnogoljudnije i snažnije nacije. Obitelji kao osnovnoj društvenoj jedinici posvećivana je posebna pozornost jer, prema ideološkom pogledu na obitelj, u njoj se rađala, odgajala i čuvala čista nacija. Poticaj razvoju primaljstva vidljiv je u državnim potporama za školovanje djevojaka sa sela, smještaj i opskrbu u Primaljskom učilištu u Zagrebu i naposljetku pronalasku adekvatnoga zaposlenja. Naglašavaju se problemi nedostatka kadra, posebice jer su primalje pravoslavke i Židovke trajno ostajale bez namještenja, teški radni uvjeti jer su ratne okolnosti dovele do pomanjkanja kvalificiranoga zdravstvenog osoblja pa su primalje često obavljale i bolničarsku praksu, kao i niske plaće, zbog čega su primalje za novac često u tajnosti obavljale pobačaje, čime su se izlagale kaznama koje su bile znatno pooštrene u odnosu na razdoblje Kraljevine Jugoslavije.

Higijena ruku u medicini i sestrinstvu kroz povijesni razvoj, terminološku analizu i javnozdravstvenu perspektivu

Monika Lovrek Seničić, Velimir Veselinović — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

Higijena ruku predstavlja jednu od temeljnih i najdjelotvornijih mjera prevencije infekcija u medicini i sestrinstvu te je ključna sastavnica sigurnosti pacijenata i kvalitete zdravstvene skrbi. Unatoč njezinoj jednostavnosti i dugoj povijesti primjene, riječ je o kompleksnom fenomenu čija učinkovitost ovisi o međudjelovanju znanstvenih spoznaja, organizacijskih uvjeta, profesionalnih normi i društvenog konteksta. Cilj ovoga rada jest analizirati higijenu ruku kao preventivnu mjeru u medicini i sestrinstvu kroz interdisciplinarni okvir koji integrira povijesni razvoj, suvremene empirijske dokaze i javnozdravstvenu misao Andrije Štampara. Istraživačka svrha rada usmjerena je na razumijevanje higijene ruku, ne samo kao kliničke intervencije već i kao društveno uvjetovane i sustavno organizirane prakse. Rad se temelji na kvalitativnoj analizi sekundarnih izvora, uključujući znanstvenu i stručnu literaturu, povijesne izvore te smjernice međunarodnih zdravstvenih organizacija. Analizirana literatura obuhvaća radove iz interdisciplinarnoga područja. Metodološki pristup uključuje sintezu teorijskih modela i usporednu povijesno-analitičku interpretaciju. Rezultati rada upućuju na to da je higijena ruku tijekom povijesti prošla transformaciju od opće higijenske preporuke do standardizirane, dokazima utemeljene medicinske prakse. U suvremenim zdravstvenim sustavima ona je definirana kroz precizne smjernice i protokole, no razina pridržavanja i dalje ovisi o čimbenicima poput edukacije zdravstvenih djelatnika, organizacijske kulture, dostupnosti resursa i percepcije rizika. Poseban doprinos rada očituje se u povezivanju suvremenih spoznaja s načelima socijalne medicine Andrije Štampara koja naglašavaju važnost prevencije, zdravstvenog prosvjećivanja i društvene odgovornosti. Rad potvrđuje da učinkovita primjena higijene ruku zahtijeva integrirani pristup koji nadilazi individualnu odgovornost te uključuje institucionalnu podršku, kontinuiranu edukaciju i jasno definirane javnozdravstvene strategije. Takav pristup ključan je za unaprjeđenje sigurnosti pacijenata i održivost zdravstvenih sustava.

Prepiska Štampar–Adamič: dokazi međusobnog prijateljstva dvaju velikana XX. stoljeća sačuvani u arhivima u Princetonu i Zagrebu

Jadranka Božikov — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

Rad donosi nadopunu i novu interpretaciju ranije objavljene korespondencije između Andrije Štampara i Louisa Adamiča, dvojice istaknutih javnih intelektualaca i društvenih reformatora XX. st. čije je prijateljstvo započelo nakon osobnoga susreta u Zagrebu početkom 1933. godine. Njihov odnos razvijao se kroz dugogodišnju prepisku, ali i kroz osobne susrete tijekom Štamparovih boravaka u Sjedinjenim Američkim Državama 1938. i 1946. godine. Dosadašnja istraživanja temeljila su se prvenstveno na dvadeset pisama pohranjenih u rukopisnoj ostavštini Louisa Adamiča u knjižnici Princeton Universityja koja je još 1978. godine objavio književni povjesničar Ivo Vidan. Istraživanjem osobnoga arhivskog fonda Andrije Štampara u Hrvatskom državnom arhivu pronađeno je dodatnih devetnaest jedinica korespondencije, među kojima je četrnaest dosad nepoznatih pisama te jedna razglednica. Time je omogućena rekonstrukcija cjelovitije slike njihova odnosa, osobito u razdoblju Štamparova djelovanja u Kini, pri Higijenskoj organizaciji Društva naroda, te tijekom njegovih međunarodnih aktivnosti u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Uz novopronađena pisma, analizirani su i drugi relevantni izvori, uključujući Štamparov dnevnik iz razdoblja 1931–38. te njegova pisma supruzi Desanki, koji dodatno rasvjetljavaju privatnu dimenziju njegova života, profesionalne kontakte i međunarodnu mrežu poznanstava. Korespondencija pokazuje međusobno poštovanje dvojice autora, njihovu zajedničku socijalnu osjetljivost, kritički odnos prema političkim prilikama u međuratnoj Jugoslaviji te kasnije složene odnose prema poslijeratnoj jugoslavenskoj državi. Rad također upućuje na važnost osobnih arhivskih fondova, rukopisnih ostavština i međunarodne suradnje baštinskih institucija u rekonstrukciji biografija povijesnih aktera. Primjer komplementarne građe koja se danas čuva u Zagrebu i Princetonu potvrđuje važnost dostupnosti arhivskoga gradiva, njegove stručne obrade i digitalizacije za buduća istraživanja povijesti medicine, intelektualne povijesti i transnacionalnih mreža XX. st.

Zdravstveno prosvjećivanje putem filmova Škole narodnog zdravlja od 1928. do 1941. godine u Velikoj Kopanici

Ivan Buljan — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

U ovom radu analiziran je tijek i razvoj zdravstvenog prosvjećivanja filmom u međuratnoj Jugoslaviji na primjeru Velike Kopanice. U uvodnom dijelu prikazana je važnost osnivanja Ministarstva narodnog zdravlja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i utjecaj socijalne medicine Andrije Štampara na formiranje institucionalnoga okvira za sustavno zdravstveno prosvjećivanje ruralnoga stanovništva. Najznačajniju ulogu u institucionalnom okviru na hrvatskom području imala je Škola narodnog zdravlja u Zagrebu koja je, poduprta financiranjem Rockefellerove fundacije, producirala i distribuirala zdravstveno-prosvjetne filmove. U središnjem dijelu rada prikazana je suradnja između Škole narodnog zdravlja i Osnovne pučke škole u Velikoj Kopanici, odnosno jedan od načina kako su filmovi stizali i bili prikazivani stanovništvu ruralnih područja. Analizom Školske spomenice i Spomenice župe u Velikoj Kopanici kronološki je rekonstruirano djelovanje školskoga Pomlatka Crvenog krsta, od nabave kinoprojektora 1928. do 1940. godine. U tom je razdoblju održano 105 filmskih projekcija, a prikazani filmovi podijeljeni su u šest tematskih kategorija: razvijanje higijenskih navika, suzbijanje zaraznih bolesti (malarija, bjesnoća), borba protiv tuberkuloze, socijalni problemi, alkoholizam te filmovi s nepotpunim podatcima. Nadalje, u radu je analiziran utjecaj gospodarskih i političkih okolnosti na organizaciju i posjećenost filmskih projekcija. Njihov utjecaj bio je najizraženiji početkom 1930-ih, kada je nastupila gospodarska kriza, praćena umirovljenjem Andrije Štampara, a uzrokovala je potpuno gašenje zdravstveno-prosvjetnih akcija u osnovnoj školi. Ponovno pokretanje filmskih projekcija u Osnovnoj školi odvilo se krajem 1930-ih godina, zahvaljujući kadrovskim promjenama i zamjeni filmskoga projektora. Uz gospodarske i političke okolnosti, na intenzitet zdravstvenoga prosvjećivanja utjecao je i mentalitet stanovnika. Dio mještana zadržao je otpor prema promjeni stoljetnih higijenskih navika te politički sukob između projugoslavenskoga ravnatelja škole i konzervativnoga lokalnog župnika dodatno je podijelio mišljenje mještana o zdravstvenim porukama. Rad završava zaključkom da, unatoč gospodarskim krizama i unutarnjim otporima, visok intenzitet projekcija i odaziv publike svjedoče o uspješnosti zdravstvenoga prosvjećivanja jer su dugoročno i postupno transformirali higijenske navike mještana Velike Kopanice.

Prokopije Uzelac, borac protiv tuberkuloze i Štamparov suvremenik

Marija Benić Penava, Zlata Živaković-Kerže — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

Rad analizira djelovanje liječnika Prokopija Uzelca (1883–1974), jednoga od važnih, ali u historiografiji nedovoljno istraženih liječnika međuratnoga Osijeka i suvremenika Andrije Štampara. Na temelju arhivskoga gradiva pohranjenoga u Državnom arhivu u Osijeku, onodobnoga tiska i relevantne literature, prikazuju se zdravstvene prilike u Osijeku i okolici početkom XX. st., s posebnim naglaskom na rasprostranjenost tuberkuloze i organizaciju borbe protiv zaraznih bolesti. Upućuje se na izazove u zdravstvu, problem nedostatka liječnika te ističu vrijedne inicijative za poboljšanje zdravstvenih i socijalnih uvjeta stanovništva. Posebna se pozornost posvećuje djelovanju Okružne blagajne za osiguranje radnika s posebnim ambulatorijem za tuberkulozu te osnutku Lige protiv tuberkuloze u Osijeku pod okriljem Podružnice Crvenoga križa, koja je djelovala u skladu s načelima zdravstvenoga prosvjećivanja i socijalne medicine. Prema donesenim društvenim pravilima, rad Lige temeljio se na antituberkuloznom pokretu, s glavnim ciljem da se cijelo stanovništvo Osječke oblasti stavi pod organizirani stručni nadzor. Djelovanje Lige obuhvaćalo je prevenciju, liječenje, prosvjećivanje stanovništva i organizaciju socijalne skrbi, čime se praktično provodilo narodno prosvjećivanje u borbi protiv te bolesti. U tom se kontekstu analizira profesionalni put Prokopija Uzelca – od školovanja u Beču, rada u Slavoniji i iskustava na bojištima Prvoga svjetskog rata do njegova djelovanja kao kotarskoga liječnika i aktivnoga sudionika javnozdravstvenih inicijativa. Radom se pokazuje kako je Uzelac kroz liječnički rad, zdravstveno prosvjećivanje i borbu protiv tuberkuloze provodio principe preventivne medicine bliske Štamparovu konceptu narodnoga zdravlja. Njegovo djelovanje prelazilo je okvire lokalne sredine te predstavlja vrijedan doprinos povijesti javnoga zdravstva u Hrvatskoj.

Zdravstvena pismenost i kritičko mišljenje: Štamparova preventiva kao rani put prema kritički utemeljenoj zdravstvenoj pismenosti

Bruno Ćurko — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

Rad polazi od teze da suvremena zdravstvena pismenost nije održiva bez kritičkoga mišljenja, osobito u digitalnom okruženju obilježenom infodemijom, pseudoznanstvenim tvrdnjama i manipulativnom zdravstvenom komunikacijom. Cilj je rada konceptualno povezati zdravstvenu pismenost s teorijama i standardima kritičkoga mišljenja te pokazati da se preventivna paradigma Andrije Štampara može interpretirati kao rani put prema onome što se danas može označiti kao kritički utemeljena zdravstvena pismenost. Metodološki, rad se temelji na analitičko-konceptualnoj sintezi literature o zdravstvenoj pismenosti, infodemiji i kritičkom mišljenju te na interpretativnoj analizi Štamparovih javnozdravstvenih načela. Na temelju europskih podataka HLS19 pokazuje se da je ograničena zdravstvena pismenost raširena te da povećava ranjivost na dezinformacije, pseudoznanstvene sadržaje i pogrešne zdravstvene odluke. Kritičko mišljenje pritom se određuje kao standardima vođeno prosuđivanje koje omogućuje procjenu izvora, dokaza, rizika i argumenata. Posebna se pozornost posvećuje neformalnim logičkim pogreškama u zdravstvenoj komunikaciji, poput lažne dileme, apela na strah, anegdotalnoga dokaza i privida autoriteta jer upravo one često posreduju širenje pseudoznanstvenih i komercijalno motiviranih poruka o zdravlju. U raspravi se argumentira da Štamparovo inzistiranje na prosvjećivanju, obrazovnoj ulozi liječnika i zajedničkoj odgovornosti za zdravlje pretpostavlja aktivnoga građanina, sposobnoga razumjeti, procjenjivati i odgovorno primjenjivati zdravstvene informacije. Zaključno se predlaže model kritički utemeljene zdravstvene pismenosti kao obrazovnoga i javnozdravstvenoga načela, koje može pridonijeti otpornosti na infodemiju, odgovornijem odlučivanju o zdravlju i snažnijoj ulozi obrazovanja u preventivnoj medicini.

Mirko Dražen Grmek i Vladimir Dugački: od mentorstva do prijateljstva

Vlatka Dugački — Wed, 15 Jul 2026 00:00:00 +0000

Rad se bavi odnosom dvojice nezaobilaznih aktera hrvatske povijesti medicine – Mirka Dražena Grmeka i Vladimira Dugačkog – s ciljem rekonstrukcije njihove profesionalne i osobne dinamike, koja se tijekom četiri desetljeća razvijala od klasičnoga mentorskog odnosa do dubokoga intelektualnog prijateljstva. Polazeći od Thallerove definicije povijesti medicine kao discipline koja nadilazi puko kronološko bilježenje činjenica i ulazi u širi društveni i epistemološki kontekst, nameće se potreba analize razvoja međusobnoga odnosa Mirka Dražena Grmeka i Vladimira Dugačkog, koji je transcendirao uobičajene okvire mentorstva, prerastajući u prijateljstvo i plodnu intelektualnu suradnju koja je značajno obogatila hrvatsku i europsku povijest medicine. U metodološkom smislu, u radu se koristi interdisciplinarni pristup, kombinirajući klasičnu povijesnu analizu arhivske građe s kulturološkim tumačenjem njihova intelektualnog kruga. Time se pokušava nadomjestiti historiografski nedostatak – činjenica da je njihov odnos dosad bio marginaliziran, osobito u privatnoj dimenziji koja se pokazuje ključnom za razumijevanje njihova zajedničkog djelovanja. Njihov je odnos bio utemeljen na ne samo zajedničkim intelektualnim interesima nego i na dubokom međusobnom poštovanju i prijateljstvu, oplemenjenom bogatstvom različitosti, iznimnom stručnosti te predanosti sustavnom istraživanju povijesti medicine. Stoga se njihov odnos može promatrati ne samo kao osobna i profesionalna povezanost dvojice znanstvenika nego i kao model razvoja povijesti medicine, koja upućuje na nužnost povezivanja apstraktnih koncepata i empirijskih istraživanja. U tom smislu, njihovo nasljeđe ostaje trajno upisano u temelje hrvatske, ali i europske povijesti medicine. Princip razvoja njihova odnosa, od mentorstva do prijateljstva, vrijednost je koja nije samo akademska, već duboko ljudska. Podsjeća da su humanost, altruizam i empatija neraskidivi dijelovi medicine, kao što je i njezina povijest.