Ontološka razmatranja u djelu V. Frankla

Sažetak

Franklova antropološka shema čovjeka određuje kao tročlano biće. Kao nerastavljivo jedinstvo tijela, duše i duha, čovjek ima udjela u trima različitim ontološkim dimenzijama. Njihova povezanost u njemu čini ga posebnom ex-sistencijom. Sukladno doslovnomu značenju toga izraza, Frankl čovjeka razumije kao biće koje je po svom ontološkom dimenzionalnom ustroju uvijek »iz-stojeće«, biće izvan sebe. U međusobnim odnosima tijela, duše i duha Frankl konstatira psihofizički paralelizam (odnos između duša i tijela) i noopsihički antagonizam (odnos između tzv. psihofizikuma i duha). Potonji odnos naznačuje trajnu suprotstavljenost dvaju područja putem poriva i motiva koji iz njih dolaze. Ukoliko je duša vođena tjelesnim potrebama i porivima, duh se tome protivi motiviranjem volje za smislom, koja je temeljna i najvažnija motivacijska sila u čovjekovu životu i koja ga uvijek potiče na sebetranscendiranje. Utoliko se pojmom ex-sistencije upućuje i na čovjekovu pozitivnu dispoziciju nadilaženja samoga sebe. Takvo transcendirajuće bivstvovanje čovjeka vodi u duhovnu dimenziju, gdje se on okreće vrijednostima. Određujući svoju opstojnost prema vrijednostima, čovjek izlazi onkraj sebe u onu dimenziju bitka u kojoj bića opstoje u međusobnim intencionalnim odnosima. Temeljna je kategorija njihove povezanosti Bei-Sein, biti-pri, što je i Franklovo glavno određenje duha. Iz takva shvaćanja duhovne dimenzije Frankl obrnuto tumači i spoznajni akt: nasuprot uobičajenomu novovjekovnom pitanju o mogućnosti spoznavanja nekoga objekta, Frankl odnose među bićima shvaća tako da su ona oduvijek već jedna-pri-drugima. Na taj način on spoznajno-teorijski problem subjekta i objekta proglašava pogrešno postavljenim i umjetno konstruiranim. U duhovnoj dimenziji kao vječnosti bića svoju zasebnost dobivaju ukoliko su u međusobnim odnosima prisnosti. Na taj način kategorija duha (biti-pri) sinonim je za bivstvo ljubavi.