Atomska skloništa u Zagrebu nakon završetka Drugog svjetskog rata

Sažetak

Ovaj članak temelji se na revidiranoj i proširenoj prezentaciji pod naslovom »Atomska skloništa u Zagrebu nakon završetka Drugog svjetskog rata« u sklopu »71. godišnje međunarodne konferencije Društva povjesničara arhitekture« održane od 18. do 22. travnja 2018. u St. Paulu, MN, SAD. Atomska skloništa izgrađena na području Grada Zagreba izmicala su dosegu arhitektonske historiografije. Ipak, Gradska organizacija civilne zaštite nedavno je istaknula broj od više od devetsto skloništa pod svojom upravom. Istraživanje i analiza bavili su se razdobljem izgradnje atomskih skloništa, tko je osmislio njihovo postojanje, tko ih je projektirao i izgradio, pod čijim tehničkim i političkim utjecajem su nastala, tko ih je financirao i konačno jesu li potrebna ili zastarjela u sadašnjem vremenu. Izgradnja zračnih zaklona započela je 1932. godine i procvjetala je prije Drugog svjetskog rata. Skloništa za obranu od zrakoplova (Protuavionska zaštita) nastala su u razdoblju od 1948. do 1971. godine sa Snagama civilne zaštite. Nakon gušenja Praškog proljeća 1968., jugoslavenski predsjednik Tito uveo je doktrinu samoobrane i naredio izgradnju atomskih skloništa, što je i ostvareno u razdoblju od 1974. do 1991. godine. Članak završava s pet glavnih točaka. Politički, cjelokupna izgradnja skloništa, uključujući i atomska skloništa, bila je uvelike ovisna o političkim promjenama u bivšoj kraljevskoj, a poslije i u socijalističkoj Jugoslaviji. Nakon kasnih 1960-ih, atomska skloništa postala su jedno od sredstava militarizacije jugoslavenskog društva 1970-ih i kao takva su ostala i do raspada Federacije. Ekonomski, izgradnja atomskih skloništa bila je ogroman teret za socijalističko gospodarstvo, unatoč jeftinoj radnoj snazi i ekonomiji jugoslavenskog samoupravnog društva vođenoj dugovima. Hiperinflacija 1980-ih pojela je nominalna sredstva prikupljena kao doprinos na skloništa. Tehnološki, izgradnja skloništa od armiranog betona bila je u skladu s trenutnim razvojem u svijetu. Izgradnja konstrukcija nije bila problem, ali je proces kontrole bio neadekvatan zbog paralelnih struktura moći. Pitanja o estetici nisu se ni postavljala, jer su skloništa konceptualizirana s funkcijom zaštite stanovništva. Zbog vojne prirode projekta, vidljivi dijelovi skloništa zamišljeni su da budu što skriveniji, dok su interijeri materijalizirani što je moguće skromnije. Što se tiče njihove sudbine, skloništa su se pokazala korisnima protiv zračnih napada 1991. – 1995., no nakon 1995. postupno su pala u zaborav, iako sadašnje uprave pokušavaju organizirati njihovu upotrebu u slučaju mogućih prirodnih ili ljudskim djelovanjem uzrokovanih katastrofa, posebno nakon pogoršanja političkih događaja u vremenu između prezentacije i objave članka.