Teme i odrednice suvremene hrvatske teologije u ogledalu Bogoslovske smotre

Sažetak

U radu se predstavljaju i analiziraju teme i odrednice suvremene hrvatske teologije u ogledalu Bogoslovske smotre u razdoblju od Drugoga vatikanskog koncila (1962–1965) do danas (2011). To je razdoblje podijeljeno u dvije, odnosno tri manje cjeline (podrazdoblja) koje odgovaraju konkretnom društveno-političkom kontekstu. Dok su u prvom podrazdoblju, do pada Berlinskoga zida (1989), prvo koncilski dokumenti, a kasnije i dokumenti biskupskih sinoda te papina apostolska pisma, odnosno enciklike, bili gotovo isključivi izvor teoloških prikaza i analiza u nas, od tada postupno u središte teološkog zanimanja dolaze pitanja i teme koje proizlaze iz neposrednih i konkretnih društvenih događanja. U svjetlu koncilske obnove i društvenog nauka Crkve promatraju se, analiziraju i vrednuju ključna događanja i pojave povezane sa složenim prijelazom i preobrazbom hrvatskog društva, s posebnom osjetljivošću za pitanja povezana s Domovinskim ratom i poratnom obnovom. Socioreligijska istraživanja, započeta u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća, još su se učestalije nastavila i u prvom desetljeću dvadeset i prvog stoljeća te na taj način učvrstila i produbila interdisciplinarnu suradnju hrvatskih teologa i znanstvenika drugih humanističkih i društvenih znanosti. U ovom se posljednjem desetljeću hrvatska teologija temama, interdisciplinarnom i međunarodnom suradnjom jače i izravnije uključila u europsku teološku problematiku, u većoj je mjeri određena skorom zajedničkom budućnosti u obitelji europskih naroda. Rasprave koje se tiču krize vrednota, solidarnosti, pitanja bioetike i genetike, općenito odnosa vjere i suvremene znanosti, vjere i kulture, ekumenskog i međureligijskog dijaloga, očuvanja i unaprjeđivanja okoliša prerastaju područje hrvatskog jezičnog i teološkog prostora i prelijevaju se u puno širi europski i svjetski politički, društveni, crkveni i teološki prostor, odnosno s tog mnogo šireg, globalnog prostora one se sve obilnije slijevaju u naš lokalni društveni i crkveni prostor te se na taj način suvremena teološka misao u Hrvatskoj sve brže i snažnije integrira u europsku i opću svjetsku i crkvenu teološku stvarnost. Taj proces integracije stavlja pred hrvatsku teologiju pitanja o vlastitom identitetu, o posebnosti i raspoznatljivosti koju, čini se tek treba, ako već nije prekasno, jasnije odrediti i formulirati, te kao takvu priključiti zajedničkoj europskoj i svjetskoj teološkoj baštini, u kojoj različitost i posebnost ne ugrožavaju jedinstvo i zajedništvo, nego ih obogaćuju i učvršćuju.