Presuda prijekomu sucu – sudbina ustaškoga dužnosnika Oktavijana Svježića

Sažetak

Iako se radilo o relativno visokome dužnosniku pravosudnoga i sigurnosnog sustava Nezavisne Države Hrvatske (NDH), sudbina Oktavijana Svježića dosada nije bila cjelovitije zabilježena. Javnosti su bili poznati isključivo oskudni i nepotpuni podatci o njegovu profesionalnome djelovanju, dok se o privatnome životu, uključujući pritom čak i informacije o rođenju i smrti, nije znalo mnogo. U potonje se posebice mogu uključiti i činjenice o njegovu podrijetlu, zbog kojega je – među ostalim – i zaslužio opširniju raspravu.

Svježić je još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije postao pouzdanim članom proustaških organizacija, održavajući bliske kontakte s istaknutim članovima pokreta, što ga je kao mlada i perspektivna pravnika poguralo u državnu službu odmah po uspostavi endehazijskoga režima. Prvo kao tajnika prvoga povjerenika NDH za Bosnu i Hercegovinu, zatim, u ljeto 1941., kao člana Pokretnoga prijekog suda u Sarajevu te, početkom 1942., namještanja u Ustaškoj nadzornoj službi (UNS). U potonjoj se sastavnici sigurnosnoga aparata istaknuo posredovanjem u nabavci oružja i streljiva za domobranske i ustaške postrojbe prilikom prodora na Drinu u zimu 1941/42., a zatim i u zloglasnoj akciji u Srijemu u ljeto 1942., da bi se nakon istupanja iz službe, djelomičnoga odsluživanja vojnoga roka i rada u očevu privatnome poduzeću u kolovozu 1944. ponovno vratio u državnu službu kao sudac ili predsjednik (prijekih) vojnih sudova u Sarajevu, djelujući na tim pozicijama sve do raspada NDH.

Po povlačenju domobranskih i ustaških postrojbi, prvo iz Sarajeva, a nedugo nakon toga i iz Zagreba, razoružan je na jugoslavensko-austrijskoj granici, da bi se zatim potajice odlučio vratiti u rodni grad, u kojemu je ostavio suprugu i roditelje. Uhićenju u svibnju 1947. prethodilo je dvogodišnje skrivanje pred komunističkim vlastima. koje su ga u međuvremenu u odsutnosti osudile na dvadesetogodišnje robijanje zbog počinjenih ratnih zločina. U zatvorima je proveo sljedeće četiri godine, pišući izvještaje o sudjelovanju u ratnim zbivanjima kao i o osobama s kojima je surađivao. Napokon, u postupku pred zagrebačkim Okružnim sudom koncem 1950. osuđen je na smrtnu kaznu te je strijeljan na zagrebačkome Mirogoju u ožujku 1951.