Biografizam u književnopovijesnoj i leksikografskoj metodi Branka Vodnika

Sažetak

U radu nastojimo osvijetliti biografsku sastavnicu u opusu Branka Vodnika, s naglaskom na metabiografska i metodološka očitovanja u njegovim književnopovijesnim i kritičkim člancima te u natuknicama u Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj. Kako bi uvid u Vodnikov leksikografski rad bio potpuniji, konzultirana je i opisana i leksikografska građa u Vodnikovoj rukopisnoj ostavštini. Cilj je rada trojak: osvjetljenje manje poznatih Vodnikovih zapažanja o metodi književnopovijesnoga posla, povezivanje njegovih teza u studijama s interpretacijama koje je donio u natuknicama i opis prijepora u književnopovijesnoj struci koji su se izravno očitovali u Vodnikovu radu i na njegovu profesionalnom putu. Kao istaknut književni povjesničar hrvatske moderne, prepoznat kao metodološki inovator i reformator, recepcijski je bio i precjenjivan kao prvi znanstveni književni povjesničar u nas, ali i stručno osporavan s neknjiževnih pozicija, kao pristran književni stručnjak, čije se ocjene temelje na zagovoru jugoslavenskoga kulturnoga jedinstva. Nastojali smo prenijeti bitne teze koje je sam Vodnik oblikovao kao nosiv dio svoje metode, dio njih i naoko usputno u radovima prigodnoga i polemičkoga značaja, s ciljem nepristrana i vremenski distancirana pogleda na metodološki proturječan, ali izvoran književnopovijesni opus koji je u čitanja hrvatskih pisaca i razumijevanje njihovih duhovnih biografija unio nov, sintetski i genološko-kulturološki pristup, koji je, nedovoljno priznat za Vodnikova života i razumijevan kao znak njegove kritičke ekscentričnosti i metodološke kolebljivosti, puni zamah dobio u radovima suvremenih književnih povjesničara novije književnosti, koji u književnopovijesne sinteze uvrštavaju kulturološke uvide. Vodnik je stoga među pretečama i moderne enciklopedijske književne biografije i kulturološkoga zaokreta u hrvatskoj književnoj povijesti.