Književnoumjetnički stil – funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili »nadstil«?

Sažetak

Rad problematizira pripadnost književnoumjetničkoga stila standardnomu jeziku unutar općeprihvaćene peteročlane funkcionalnostilističke razdjelbe. Premda su unutar sheme stilskoga raslojavanja standardnoga jezika funkcionalni stilovi prikazani gotovo plošno, oni su čak i kao apstrakcija iznimno složeno područje koje se zbog svoje raznorodnosti ne može smatrati homogenim, pa tako ni u odnosu prema normama standarda. Iako termini »standardni jezik« i »književnoumjetnički stil« nisu i ne mogu biti u koliziji, njihov se odnos često opisuje s pomoću dvojčanih oprjeka, uočavanjem i popisivanjem razlika između obilježja jezika koji je podložan normativizaciji i jezika koji je u službi stvaralaštva te za pretpostavku ima potpunu slobodu jezičnoga izbora. S obzirom na to da se u novije doba o književnoumjetničkome stilu sve češće govori kao o autonomnu tipu jezika, u radu se propituju dometi i granice tradicionalno prihvaćene funkcionalnostilističke razdjelbe standardnoga jezika na pet funkcionalnih stilova. Pritom je pozornost usmjerena na propitivanje obaju motrišta, onoga prema kojemu je književnoumjetnički stil jedna od funkcija standarda i onoga prema kojemu je književnoumjetnički stil jezik sui generis ili »nadstil«, jer je uži cilj rada dokazati da su prijepori među njima odraz različitih perspektiva, približavanje kojih može pomoći cjelovitiju sagledavanju složena i kompleksna fenomena kakav je stvaralački uporabljen jezik.